ZAGREB - S aerodroma me vozio neki taksist, pitao odakle sam i zatim rekao da se sprema potražiti posla u Beogradu. Odgovarao sam ga, ali on me dotukao argumentom da je Beograd - slobodan grad. Od nekoga je čuo da Beograd ima dinamiku Istanbula. Upozorio sam ga da je Beograd opasan grad u kojem prebijaju strance, no njega je bilo teško pokolebati: “Ma ne, pa to su incidenti koje imate po svim velikim europskim gradovima”. I onda je dodao: “Zagreb, to vam je močvara.”
S tom pomalo nevjerojatnom anegdotom započeo je naš razgovor Želimir Žilnik, 67-godišnji redatelj kultnih filmova “Rani radovi“ i “Tito po drugi put među Srbima“, koji se ovih dana više puta mogao uvjeriti kako nostalgija pomiješana s nedostatkom informacija može dati bizarne rezultate. Gostovao je u Zagrebu na skupu “Exit Europe: Nove geografije kulture“ i jedne večeri u prepunoj dvorani nekadašnjeg kina “Mosor“ u Zvonimirovoj ulici izlagao svoja gledišta na nove kulturne strategije, kako u regiji tako i u čitavoj Europi.
Povijesni apsurdi
Pitao sam ga nije li mu bilo čudno što je voditeljica Mima Simić nosila majicu na kojoj je pisalo SFRJ , a on je u toj državi potkraj šezdesetih godina od filmskog vunderkinda (prva nagrada u Oberhausenu za dokumentarac “Nezaposleni ljudi“, Zlatni medvjed u Berlinu za “Rane radove“ - dotad najveće priznanje nekom jugoslavenskom filmu na velikim svjetskim festivalima) stekao status nepoželjnoga (kao student i sâm sam se u to uvjerio: kad je Josip Broz 1969. došao u Zagreb, “Rani radovi“ su se na tri dana, za njegova posjeta, “iselili“ iz kina “Kosmaj“, da bi se nakon Titova odlaska prikazivanje nastavilo kao da ničeg nije bilo), pa je 70-ih privremeno emigrirao u Njemačku.
Po Žilniku, “takvo nešto se neprestano događa, jer to je reakcija na ono što se odigravalo devedesetih, kad se ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji naveliko revidirala povijest, mijenjala imena ulica. Primjerice, ljotićevce - sljedbenike Dimitrija Ljotića koji su u Srbiji Milana Nedića otvoreno surađivali s njemačkim okupatorom - više se uopće nije navodilo kao kolaboracioniste, nego kao nacionalne junake. Tvrdilo se da su Nijemci isključivo odgovorni za hapšenja i logore u Srbiji tog vremena, međutim na to su reagirale židovske organizacije: precizno su dokazali da je domaća policija hapsila, vodila logore i organizirala likvidacije.”
Po Žilniku, to su povijesni apsurdi u koje se neprestano ulijeće na ovim prostorima.
“Nedavno je ruski predsjednik Dimitrij Medvedev došao u Beograd te izrazio želju da posjeti spomenik vojnicima Crvene armije koji su 1944. oslobađali taj grad i masovno ginuli. Bila je to strašna bitka, jer je Nijemcima Beograd bio veoma važan kao uporišna točka prema Grčkoj. I što se dogodilo? Spomenik je u međuvremenu bio devastiran, pa su ga navrat-nanos morali dovesti u pristojno stanje. Onda je Medvedev poželio prošetati nekim od širokih bulevara i ulica nazvanima po generalima Crvene armije. Ni toga više nije bilo. Odmah su počele diskusije mogu li se natrag vratiti imena ulica, što će se kad-tad dogoditi bude li Rusija i ubuduće trebala Srbiji kao što joj treba danas. Antifašizam je opet došao u modu, pa su za Medvedevljev posjet napravljeni posebni televizijski spotovi i jumbo plakati sa sloganom ‘Beograd pamti’, kojim je Srbija opet gradila most prema nečemu čega se devedesetih odricala. Starim Beograđanima je sve to skupa moralo izgledati smiješno.”
Upozoravam ga da to nije slučaj samo u Srbiji jer je prije njegova dolaska na Hrvatskoj televiziji - pod izlikom antifašizma - prikazan partizanski spektakl “Sutjeska“ s Richardom Burtonom u ulozi Josipa Broza Tita, koji je postigao rekordnu gledanost. A 1973., u vrijeme premijere, taj se film doživljavalo kao apoteozu režima, koji je označio početak gušenja umjetničkih sloboda izborenih nekoliko godina prije.
“Nevjerojatno je da se zbog nostalgije miješaju konteksti. Surađujem u Beču s grupom filmskih aktivista, koji su u razdoblju od dvije godine prikazali svu silu partizanskih filmova. Pitali su me jesam li i ja napravio nešto u tom stilu. Dao sam im svoj kratki dokumentarac ‘Ustanak u Jasku’ iz 1973., koji su oni odmah stavili u program, ali su iza njega prikazali ‘Bitku na Neretvi’. Nisu shvatili da su to oprečne stvari, da moj film subverzivno propituje diskurs partizanskih filmova kakav je Bulajićev. To je nostalgija za stvarima koje su nedostupne. Vi danas ne možete ući u neku kuću u Vojvodini a da se tamo ne gleda hrvatska televizija. I to ne samo zabavne emisije, nego dnevnik! Smatra se da on manje falsificira stvari!”
Autentične snimke
Žilnik je u Zagrebu predstavio desetak minuta svog novog filma “Stara škola kapitalizma”. Šteta je što nije više jer mu je film doista odličan. Naslov ukazuje na to da je u Srbiji na djelu stara, divlja i nasilna verzija kapitalizma, u kojoj novi moćnici i bogatuni razvlašćuju i eksploatiraju radnike kako im se prohtije. Film je u osnovi igrani, no kod Žilnika je ponekad teško razlučiti granicu, pa se njegovi igrani filmovi doimaju kao dokumentarni i obratno, primjereno poznatoj tezi Jeana-Luca Godarda da te dvije filmske vrste teže upravo svojim suprotnostima. U dvosatnu cjelinu utkani su i prikazi autentičnih radničkih demonstracija u Beogradu, Zrenjaninu i Nišu, a film izlaže sudbine grupice radnika koji su zaposjeli tvornicu nakon uzaludnih pokušaja da kontaktiraju s novim gazdama, namjeravajući je rastaviti do cigli i njihovom prodajom pribaviti najnužnija sredstva za život.
Film je koncipiran i sklapan tijekom dvije godine, a u njemu je i scena demonstracija u New Yorku nakon kraha tamošnje burze. Kako je ona nastala?
“U proljeće 2008. bio sam na nekom festivalu u Chicagu i odatle skoknuo do New Yorka, do prijatelja Ernesta Larsena i Sherry Millner, poznatih videoumjetnika. Dok sam bio kod njih, čuo sam nekakvu buku izvana. Upravo tih dana odigrao se krah burze, a stotine Meksikanaca ostale su bez posla jer su zaustavljeni veliki građevinski projekti. Larsen je rekao da oni demonstriraju na Broadwayu, nedaleko od njih, pa sam uzeo videokameru i snimio što se događa. U New Yorku je tada bio i Lazar Stojanović, s kojim sam bio dobar još od kraja šezdesetih, kad nam je bio glavni vjesnik o stvarima koje su se događale u modernom filmu. No za razliku od nas - koji smo pravili provokativne filmove, a da pritom nismo zaglavili u zatvoru - on je nekako tvrdoglavo i naivno uletio u aferu s ‘Plastičnim Isusom’, koja ga je koštala tri godine robije. Uz to što sam snimio demonstracije, na licu mjesta sam s Lazom i Ernestom Larsenom improvizirao jednu scenu, koju sam poslije iskoristio u filmu.”
Rad s glumcima
“Kad sam se vratio u Vojvodinu, kontaktirao sam radnike koji su s novim vlasnicima bili u sporu zbog privatizacije, ali ih nisam mogao koristiti za film upravo zbog tih sudskih procesa. Sljedećeg proljeća ponovno smo razgovarali i tada su mi rekli da postoji amatersko kazalište u Turiji, nedaleko od Srbobrana. Otišao sam tamo, susreo te ljude koji su mi rekli da kazalište ne radi već dvije-tri godine, da se oni samo okupljaju da tu i tamo popiju pivo. Malo sam ih pogledao, razgovarao s njima, a kad sam odlučio jednom od njih dati veću ulogu, rekli su mi: ‘Nemoj njega, on ti jako sporo govori, kod nas igra samo epizode’. Morao sam im objasniti da je razlika između filma i kazališta jako velika, da ono što je dobro u kazalištu često nije dobro na filmu i obratno.”
Dana 29. travnja ove godine u Beogradu su održani veliki sindikalni prosvjedi koje je Žilnik također snimio, a za mjesec dana imao je sve snimljene materijale. Premda se produkcija prilično razvukla, Žilnik je imao vrlo malo dana snimanja. Kakva je njegova metoda, opisao mi je na primjeru jedne scene - koja na ekranu izgleda vrlo uvjerljivo - a u kojoj nastupaju politički aktivist Ratibor Trivunac i filozof, teoretičar psihoanalize i konceptualni umjetnik Branimir Stojanović:
“Dao sam im otprilike dvije kartice teksta koji bi trebali izgovoriti, oni su to pročitali i pitali su me jesam li spreman. Improvizirali su, ali su to odradili u jednom dahu. Da sam angažirao profesionalne glumce, za takvo što trebala bi dva dana, uz mnogo pauza i diskusija.”
Akcije anarhosindikalista
Angažiranjem Trivunca - koji igra jednog od aktivista koji tjeraju radnike na odlučnu akciju, ne zazirući ni od upotrebe oružja i otmica (sličnosti “Stare škole kapitalizma” s “Ranim radovima“, u kojima grupica gradskih “revolucionara” želi “prodrmati” radnike i seljake, nisu male) - Žilnik je dobio i dodatni politički publicitet. Iako je sin Tihomira Trivunca, generalnog direktora Hyatta (nova mu je supruga Branka Prpa, udovica ubijenog novinara Slavka Ćuruvije), Ratibor je pripadnik Anarhosindikalističke inicijative (ASI), koja se smatra kičmom anarhosindikalističkog pokreta u Srbiji i iznimno je utjecajna u Europi. Kad je već Žilnik montirao film, Trivunac ga je obavijestio da će 20. svibnja, u povodu posjeta američkog potpredsjednika Josepha Bidena, spaliti američku zastavu na početku Knez Mihajlove, preko puta knjižare Stupovi kulture.
“Pitao me bih li to snimio, no upozorio sam ga da bi time politički obezvrijedio svoju akciju jer bi izgledala kao performans. Naposljetku se snašao za kameru, naravno, odmah su ga uhapsili, a pronio se glas da sam i ja uhapšen; imate o tome nekoliko vijesti na internetu. Čak je i advokat Nikola Barović, s kojim sam dobar, a koji je branio Trivunca, ustvrdio da ne zna gdje se ja nalazim i da sam možda uhapšen.“
Trivunac je po brzom postupku osuđen na deset dana zatvora, ali je pušten nakon tri dana jer su posvuda odjekivali prigovori da je paljenje zastave u mnogim državama legitiman način protesta. Znatno je manje podrške dobio sljedeći incident, bacanje dva Molotovljeva koktela na grčku ambasadu u Beogradu, u noći sa 24. na 25. kolovoza, u znak solidarnosti s uhapšenim grčkim studentom Todorisom Iliopoulosom, koji je upravo izdržavao 40-dnevni štrajk glađu. Odgovornost za akciju preuzela je grupa “Crni Ilija”, međutim, Trivunca i ASI se sumnjičilo se da su to znali pa bi ih mogli optužiti za međunarodni terorizam.
Posljednji Žilnik
U to vrijeme “Stara škola kapitalizma” već je imala fenomenalno uspješne premijere u Turiji i Srbobranu, u Beogradu je prikazivana tijekom nedavnog Oktobarskog salona, tradicionalne smotre vodećih srpskih likovnih umjetnika, ugovorena je i distribucija u Sloveniji, a po svoj prilici film ćemo uskoro vidjeti i u Hrvatskoj.
Možda se uskoro prikaže i jednosatni dokumentarac “Posljednji Žilnik“, koji je prošle godine zgotovio - u slovensko-španjolsko-srpskoj produkciji - Dimitar Anakiev, slovenski filmaš bugarskog podrijetla (njegov dokumentarac “Izbrisani“, o imigrantima koji za slovensku državu doslovno ne postoje, prikazivao se u Zagrebu).
Čak ni u trenucima kad ga se pokušalo proglasiti državnim neprijateljem, Žilnik nije potezao presudni argument, da je sin ubijenog narodnog heroja Konrada Žilnika i strijeljane revolucionarke Milice Maše Šuvaković. Poslije se za obiteljsku povijest više nije zanimao, jer je pretpostavljao da mu nitko od rodbine nije preživio, no prije nekoliko godina na jednom festivalu slovenskog filma prijatelj Karpo Aćimović Godina poručio mu je da ga traži “brat”. Ispostavilo se da je u pitanju bliski rođak s očeve strane, a ubrzo se pojavio i Anakiev s planom da ode u krajeve oko Bele Palanke na jugu Srbije, gdje mu je otac ubijen, i provjeri sjeća li se tko tih događaja.
“Moja obitelj s očeve strane bila je radnička, djed Viktor bio je stolar, a živjeli su u Kapljoj Vasi u okolici Celja. U potrazi za poslom preselili su se 1937. u Niš i zaposlili u vojnoj krojačnici. Sedamnaestogodišnji Konrad izučio je krojački zanat, zaposlio se u tvornici kože, otišao u vojsku, a kad se vratio, Jugoslavija se već bila raspala. Ubrzo je postao jedan od najvažnijih članova Komunističke partije i sudjelovao u dizanju ustanka u tom kraju. U veljači 1944. uhvatila ga je četnička zasjeda i dovela u selo Kozje kod Bele Palanke. Tamo su ga nekoliko dana mučili i naposljetku mu na panju sjekirom odsjekli glavu. Suludo je to što je Anakiev pronašao nekoliko preživjelih četnika u tom kraju, a dvojica su se svađala koji je od njih mom ocu odrubio glavu.”
Žilnikova majka Milica Šuvaković rođena je 1912. u Pakracu, a otac joj je bio pravoslavni svećenik iz Zemuna. Studirala je Filozofski fakultet u Beogradu i 1935. postala član Komunističke partije.
“Pripadala je krugu u kojem su bili Radovan Zogović, Kosta Popović i Vladimir Dedijer te uređivala časopis ‘Žena danas’. Kad su došli Nijemci, ona je sudjelovala u raznim akcijama, palila njemačke novine, a kad joj je u jednoj od tih opasnih situacija nagorjela kosa, prebacili su je iz Beograda u Niš, gdje je upoznala mog oca. Navodno su sklopili prvi partizanski brak u Srbiji toga vremena. Uhapsili su je 1942. i prebacili u logor na Crvenom krstu. Bila je trudna, a kad je rodila, odmah su je strijeljali. Po mene je došao djed po majci iz Zemuna, koji je potegnuo sve konce kako bi me zadržao, pa sam s njim i bakom živio sve do njihove smrti, 1956. godine.”
Uspomene na narodne heroje devedesetih znatno su izblijedjele. Ulica Milice Šuvaković, istina, postoji i danas u Zemunu, ali je ulica Konrada Žilnika u Nišu prepolovljena. Kameni spomenik koji se nalazi u selu Medoševac pokraj Niša, postavljen uz crkvu u kojoj je Konrad 1942. osnovao Ozrenski partizanski odred, uništen je, a gornji dio s natpisom odguran je na smetište. Sve je to pokazano u dokumentarcu “Posljednji Žilnik”. Spomenik Žilniku u centru Niša ukrali su navodno skupljači otpadaka, ali ih je policija uhvatila i vratila ga na mjesto.
Susret s Rankovićem
“Htio sam si nešto razjasniti u toj obiteljskoj tragediji, osobito kad je majka u pitanju: zbog čega je partija slala neiskusne intelektualce na tako po život rizične zadatke? Prilika za odgovor pružila mi se 1982. Glumica Gordana Marić poručila mi je tada da ne može doći na neko dogovoreno snimanje, jer mora čuvati ‘Lekinu decu’. Leka je - dakako - bio Aleksandar Ranković, vrlo utjecajan u beogradskim predratnim partijskim krugovima. Zamolio sam Gocu da me Ranković primi oko nekih pitanja koja me zanimaju u vezi s mojom obitelji i ona mi je poslije javila da on pristaje. Došao sam do njegove kuće, pozvonio, on je otvorio i bio jako suzdržan. Zanimalo me sjeća li se Milice Šuvaković. Kako ne - odgovorio je. Ono što sam čuo malo me sledilo. Po Rankoviću, partija je tako provjeravala kadrove koji su tridesetih godina sudjelovali u frakcijskim borbama: oni koji prežive, idu dalje, oni koji ne, otpadaju. Inače, moram ražalostiti sve one koji su pokušali romantizirati Rankovića i tumačiti da se njegov razlaz s Titom odigrao zbog srpskog nacionalnog pitanja. Rekao mi je eksplicitno: ‘Ja sam se povukao kada se nije poštovao dogovor. Na zasjedanju AVNOJ-u dogovorili smo federalizaciju države, ali nikako i federalizaciju partije. Kad je Tito to potegnuo šezdesetih godina, ja sam znao da za mene tu više nema mjesta. Tito je sve to vodio i kada se s njim u nečemu ne bih slagao, bilo je neminovno da odstupim’.”
Želimir Žilnik proveo je mladost u Novom Sadu i u prvi mah se mislilo da će postati slikar jer je dobio i prvu nagradu na jednoj zajedničkoj omladinskoj izložbi.
“Novi Sad je tad bio poput svjetionika među vojvođanskim narodima i narodnostima, jer je imao izrazito liberalnu partijsku politiku u kulturi. Početkom šezdesetih godina tu su već tribine održavali praksisovci Gajo Petrović, Rudi Supek i Danko Grlić, Miroslav Šutej je izlagao u Novom Sadu, a u kavani ste mogli upoznati slavnog pisca Lajosa Zilahyja. Pričao mi je kako je dvadesetih godina bio sjajno plaćeni scenarist u Hollywoodu i da se tamo govorilo isključivo mađarski ili njemački. Toliko je bilo emigranata iz tih zemalja. I Györgyja Konráda ste mogli upoznati u ovdašnjim kavanama. Za Mađare on je bio disident, ali je kod nas bio dobrodošao.”
Žilnik danas u Novom Sadu ne provede više od tri-četiri mjeseca. Neprestano je na putu, jer posvuda organizira videoradionice, od Bugarske do Slovenije. Radi s perspektivnim filmašima, koji najčešće nisu ni punoljetni, a on je izvanredan pedagog: najprije procijeni njihove sposobnosti te ih zatim natjera da sami rješavaju probleme s kojima se suoče u prvim snimanjima. Naknadne intervencije uglavnom nisu ni potrebne, jer se rad na filmu i televiziji nevjerojatno mistificira. Jedan je od dva koordinatora ambicioznog projekta “Podijeljeni Bog” (njihove filmove možete pogledati na www.pozitiv.si/dividedgod), u kojem sudjeluju Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Turska i Njemačka, a sponzorira ga, među ostalim, Europska kulturna fundacija. Projekt promiče vjersku toleranciju, što je očito iz svakog od dosad napravljenih tridesetak 15-minutnih dokumentaraca.
Jedan od njih, “Dori - slovenska katolička misija u Berlinu”, bavi se svećenikom koji je za standarde slovenske crkve bio preradikalan, pa su ga premjestili u Berlin, gdje su ga pak oduševljeno prigrlili i ne smeta im što organizira amaterske nogometne utakmice za katolike, pravoslavce, protestante i muslimane. Početnica Katarina Rešek izrešetala ga je pitanjima o crkvi i homoseksualizmu, o suradnji Katoličke crkve s nacizmom i još koječemu drugom, a kad je razgovor završen, njega je zanimalo koliko joj je godina. Ona je odgovorila da joj je šesnaest, na što je uslijedila pohvala: “Bravo, tako mlada, a postavlja takva pitanja!”